PLANINARSKI DNEVNIK
Ivančica u bijelom
Za pozdrav s ovom zimom, kao i za prvi zimski izlet, tamo gdje snijega ne nedostaje. Ivančica, moja simpatija. Ni ne skrivam tu očaranost njome.
Kako sam i sam vrlo planinarski načitan, nije da se hvalim, tako sam se trudio kao i ostali što se školovaše uz Željka Poljaka lomiti jezik izgovaravši Ivanščica, Strahinjščica. Ali brate mili, svi domaći koji nisu "na Poljaku" ideju na Ivančicu, tako da sam tomu, pazi me sad, lansirao odjeb.
U 7:15 h malo sam zakasnio, na parkiralištu popunjeno, ali stisnuli smo se. Vrh Ivančice je vrlo posjećen, do Žganog vina cesta nije očišćena, pa po Konju ide 80% ljudi. Prema izlaznoj anketi. Kud svi, tu i mali Mujo.
Staza je dobro uhodana, ali i dosta usklizana. Neki su s derezama, oni koji ne znaju da štapovi, bote ili palice trajno oštećuju centar za ravnotežu lakše napreduju sa svojim 4x4 pogonom, a seljak goljo proklizava, ali se ne predaje. Magla se, na moju tugu pregolemu, nije digla pa vidika nema. Piramida, antenski stupovi i drveće u debelom su inju.
Za povratak sam se dvoumio hoću li Pionirskom stazom po hrptu brda Štričec ili bezimenim hrptom između Štričca i Konja. Na kraju nisam mogao odoljeti pratiti nečije tragove koji su napustili Pionir i vrlo strmo se spustili po zapadnom boku Štričca. Samo to nisu bili tragovi stopa, nego, ili nečega ispod ili samih guzica na kojima su se sretnici spuštali. Koje tehnike spusta sam ja koristio neću nikada priznati. I eto mene na križanju nemarkiranih staza na šumskom putu kojim uz trasu struje dolazim na parkiralište. A ono. A ja sam mislio da više nije bilo mjesta.
