PLANINARSKI DNEVNIK
Vidakov kuk
U pola devet krećemo s parkirališta u klancu Velike Paklenice. Dosta vožnje je za nama i malo sna, ali velebitska žudnja je velika.
Nitko od nas nije u najboljem izdanju i top formi, ali zato je cijeli dan pred nama, ruksaci nam nisu (pre)teški, a vrijeme je idealno za hodanje. Izlet po mom planu je šest sati čistog hoda, ako budemo išli malo sporije i s pauzama bit će to osam ugodnih sati. Kiksali smo već na prvoj dionici do Tomića, teoretskih 40 minuta i planiranih sat vremena pretvorilo se u 1:25h. Dobro, puno se zastajkivalo i fotografiralo, razgledavalo, a i zezancija nam je išla od ruke.
Dionica od Tomića do križanja planinarskih staza u blizini Vidakovog kuka ide majstorski građenom pastirskom stazom. Ona dalje nastavlja prema Njivama, a mi nakon kraćeg odmora nakon dionice od 2:45h uz stanku za ručak nastavljamo do podnožja Vidakovog kuka gdje ostavljamo ruksake što nam je dalo krila. Od križanja do vrha potrošili smo pola sata. Vidik je prvorazredan, projurilo je pet godina od mog zadnjeg posjeta. Neopisiva sreća me je obuzela kad sam kročio u velebitski kamenjar. Volim. Do beskonačno.
Nastavak putovanja ide stazom koju je trasirao Slavko Tomerlin - Tatek i ona nam je pružila 2h užitka do Manite peći. Zub od Manite peći nam se smije. Humor je već davno prešao u crni humor. Sad nam još ostaje samo hodanje turističkom stazom. Prvo do klanca Velike Paklenice, a onda kroz klanac do Doma u Paklenici. U klancu smo bili za 45 minuta, vadi se Sauvignon, za bolje shvaćanje humora koji je postao ironija.
Sat do Doma. Večeras ne spavamo tu. Spušta se mrak, još je deset minuta do Ramića dvora. I sarkazam je humor. Zar ne?
Gore je veselo. Pa si ti misli. Izlet nam se razvukao na 10 sati. Pa svakom se može desiti! Kako je to mladi kolega mudro rekao, barem smo si ispunili cijeli dan.
Druženje do pola jedanaest, pa spavanjac.
Drugi dan lagani plan, spustili se do parkirališta, ručali u Starigradu, iskipali Krunu u Zagrebu i 'ajd' kuć'.
"Jutro me zatiče opet u smišljanju bekstva."
