Proljeće na Ravnoj gori

U Bednji smo skrenuli za Prebukovje. Plan je bio krenuti iz Pintarića. 

Vozeći vrlo uskom i vrlo strmom cestom u želji da vožnja što prije završi jer mimoilaženje je nemoguće, a tko stane, uzbrdo više krenuti neće, omanuo sam skretanje. Znači postoji samo rikverc zavojito nizbrdo. A ja sam Slavonac. Kraj asfalta nas je zaustavio u zaselku koje valjda pripada Meljanu. Mještani su susretljivi, parkiramo jednoj baki v dvorišće. Staza iz Trakošćana prolazi odavde, pa krećemo po njoj, prvo strmim makadamom, djelomično asfaltirano. Cesta nastavlja u one moje Pintariće, a mi ulazimo u šumarak pa vododerinom i uhodanom stazom dolazimo do Filićevog doma. Dugo smo se zadržali tamo u igri na toboganu, a neki su i čekali da se štruklji ispeku. Nakon obeda smo otišli do vrha Ravne gore. Svojevremeno se netko dosjetio da ovo nije najviši vrh na Ravnoj gori, ali sad su stručnjaci ipak zaključili preciznim mjerenjem da smo na vrhu. Dok smo mlađahni bili na piramidu smo se penjeli, ovaj put ništa, ne vupa se. Produžili smo do crkvice Sveta tri kralja otkuda smo se spustili stazom "Zvonarev put". Planinarenje je završilo. Avantura počinje. Trebalo je saznati u kakvom stanju je makadamska cesta prema Trakošćanu, idemo za Macelj pa nam se ne vraća u Bednju. I saznasmo da je na cesti bio odron i da nije baš sigurno da ćemo proći. Prošli.

V joytre sum sa rune staulo.

 

Back to Top