PLANINARSKI DNEVNIK
Ždrilski kuk
Vremenska prognoza bila je savršena. A doza Velebita u krvi niska, gotovo nestala.
U putu smo se pobojali da nećemo imati dosta hrane pa smo morali po dodatne zalihe u Gospiću. S hodanjem startamo kod bivše osnovne škole u Baškim Oštarijama, sada hostela. Prvi dio staze ide šumskom vlakom do skijaške vučnice. Dalje staza postaje ljepša. Na Sladovačkoj livadi, pogled na more i otok Pag razvukao nam je osmijehe od uha do uha. Staza je vrlo dinamična, izmjenjuju se uzbrdice, nizbrdice i položene dionice. Na Piskovitoj kosici pravimo dužu pauzu. Ostalo je još 20-ak malo strmijih minuta do Planinarskog skloništa Ždrilo.
Dvoje mlađahnih planinara baš je napuštalo sklonište, koje postade i ostade samo naše. Nakon poslijepodnevnog odmora, kratko smo se uputili stazom Rudelinkom, a u rano predvečerje na Ždrilski kuk. Pogledi su neopisivi i neufotografivi. Zalazak sunca i tiha planinska večer bez ijednog zvuka civilizacije. Pregršt aromatičnih mirisa trava. Velebit. Ujutro smo malo šetali Ždrilskim dolčićem i po stijenama vrha Vlake i za rastanak kucnuo je čas. Prema preporuci mog dragog planinarskog prijatelja, spustili smo se u Šikić jataru do ruje, pa uspeli na Piskovitu kosicu. Do križanja iznad Jurkove doline istim putom, a onda smo pošli stazom za Konjsko. Staza je na pojedinim dionicima malo zarasla. Na nekim dionicama markacija je loša i treba biti dobro koncentriran za pratiti stazu. Kada samo došli na staru cestu Terezijanu bilo je vrijeme i za ručak. Cestom smo išli do Oštarskog ždrila. Tu smo odlučili malo produžiti izlet. Preko Debele kose idemo do prijevoja Starih vrata. Asfaltnom cestom smo se vratili do hostela. Nakon gulaša, graha i hladnog piva, za nekog bezalkoholnog, puna srca vratismo se u Slavoniju.
U meni Velebit.
