PLANINARSKI DNEVNIK
Zavrata, Pričatrnja polje, Matijašica
Nakon magle koja nas je pratila cijelim putem od Slavonije do izlaska iz tunela Sveti Rok dočekuje nas proljeće u zraku.
Ostavljamo auto na kraju asfalta u Tribanj Šibuljini, iznad magistrale, pa se brzo uhodavamo po kamenjaru. Prošlo je više od pola godine kako Velebita ne vidjesmo. Lijepom građenom stazom uz koju rastu stoljetni hrastovi za odmor umornih prigoraca koje su zamijenili malobrojni planinari, preko Bajamovca stižemo na Zavratu. Ostavljamo dio stvari, pripremamo manji dio drva, pa nakon što smo ubacili u kljun kruha i paštete krećemo u pravcu Zamrštena i Bilog sinokosa. Cilj nam nije daleko, velika ravna livada Pričatrnja polje. Uživamo u ljepoti, pogled nam privlače veličanstveni Bobički kuk i Vilin kuk, Buljma, Čalopek. Popriječili smo i uhvatili markiranu stazu s Malog rujna kojom ćemo se vratiti na Zavratu. Čarobna Višerujna zove svojim prekrasnim grebenom od Tadine glavice preko Debelog brda do Korovilja. U planinarskoj literaturi se može pročitati kako je taj greben planinarima potpuno neinteresantan i bezvrijedan. Papir svašta trpi. Djelomično zbog toga što na njima nema markiranih planinarskih staza, a najviše zbog iznimne ljepote i nečega doista vilinskog u njima meni su Višerujna i Vilin kuk jedan od najdražih dijelova Velebita.
Malo odmora pa treba ići raditi, mrak će brzo. Donijeli smo vodu sa šterne, veći dio vremena potrošili na skupljanje i pripremu drva, već se lagano hvatao mračak kad nam je Jozo pripremio večeru. Odličnu, ali sad to od njega već i očekujem. Druženje do pola deset pa u vreće na spavanje. Stjenice nas nisu dirale. Ni mi njih. Ustajanje u 5h. Pripišalo nam se. Ložimo vatru i čim se malo razdanilo opet na posao. Čeka nas neoprano posuđe, pripremiti drva za putnike namjernike. Doručak uz kavu i čaj. Malo nakon 8h krećemo dolje. Za oko pola sata smo na križanju gdje napuštamo markaciju i dobrom stazom idemo prema Matijašici, najvišem šibuljskom zaselku. Staza se na jednoj kraćoj dionici gubi, ali tu i tamo je koji, po slovenski "možic" ili po naški "čovik", opisno - kamenje naslagano jedan na drugi što je stara općeprihvaćena oznaka za smjer. I mi nabacimo pokoji kamen pa dalje opet staza postaje jasna i spušta nas u Matijašicu. Jedna mazga nam kimnu glavom u znak pozdrava. Sličan se sličnome raduje. Još samo dvije kućice imaju krov. Kod nekadašnjeg zajedničkog bunara skrećemo desno prema zapadu, prolazimo pored gumna, držimo se staze i nakon nekog vremena je gubimo među kozjim puteljcima. Pred nama je vrlo dubok i neprolazan klanac Kozjače. Nakon kraćeg traženja pogodnog puta, počinje lagana kiša, a mi se odlučujemo vratiti natrag na Matijašicu pa nastaviti prema moru. Ova staza lijepo građenim prijelazom prelazi Kozjaču i nastavlja se blago spuštati prema Šibuljini. Usput susrećemo dida Jovu i sad znamo da je ovako moralo ispasti jer da smo otišli na Bajamovac mimoišli bi se. Jovo je 1938. godište, hoda još kao mladić u opancima od auto gume. Lijepo smo se napričali, saznali vrijedne informacije o životu na Velebitu, da Jovo ima stan na Zamrštenu, kako on još jedini redovito ide u Matijašicu i da je njegovoj mazgi, onoj s kojom smo se pozdravili, blizu trideset godina.
Ispunjeni se vraćamo u Šibuljinu i uz dobar ručak u Baškim Oštarijama hitamo kući svojim milim ženama i djeci.
Velebite kućo stara.
