PLANINARSKI DNEVNIK
Sveto brdo
Izlet s leptirićima u trbuhu. Velebit. Južni Velebit.
Parkiramo desetak minuta niže Trolokve pa lijepom bukovom šumom u početku grubom cestom, a kasnije uhodanom planinarskom stazom izlazimo na Dušice. Prvo izvor voda. Priko prike moga prike prike saznali smo da je na Vlaškom gradu izvor presušio. To znači pet kila vode svakom, da ne oskudijevamo. Spust do skloništa na Dušicama, vrijeme je ručka. Sveto brdo otkud ga god promatraš upečatljiva je pojava. Ali s Dušica!
Ubrzo napuštamo stazu prema Svetom brdu i preko Debelog brda neuhodanom, teže slijedljivom stazom, ali orijentacijski nepogrešivom trasom napredujemo prema Vlaškom gradu. Taman negdje na pola puta počinje grmljavina i par kapi kiše. Povratak nije ništa bolja opcija pa nastavljamo dalje. Pred najtežu dionicu po sipru grmljavina je vrlo blizu. Udara po Dušicama, Svetom brdu, Orljači. Razmišljamo i da se okomito spustimo na stazu s Libinja i izgubimo visinu, ali bi po uhodanoj stazi bili dosta brži.
Gubiti visinu? Pih, pa nije baš dotle došlo. A sklonište. Premija, luksuz, dizajn, puno truda. I nigdje nikog. Osim one medvjedice s mladuncem u šumi prema Ivinoj vodi.
Zalazak sunca, večer u planini. Noć u planini. Tišina. Onakva kakva drugdje ne postoji. A Joskan i ja prije 35 godina krenuli u prvi razred.
Ujutro na greben, pa grebenom upijajući mirnoću za stresne dane, sve smo mu bliže. Ili ono nama? Sveto brdo.
Prema Dušicama noge jure same. Kratka pauza pod Jurjevića stanovima, sekundu prije kiše otključavamo auto.
Velebite budi dobar lijepo sanjaj.
