PLANINARSKI DNEVNIK
Bojinačka rapsodija
Koje je boje ljubav?
Još je mrkli mrak. Svježina koju donosi vjetar traži duge rukave. Iako su već prošle godine od zadnjeg posjeta, dobro se snalazim i mogao bih i brže hodati da mi dozu nelagode ne donosi što od vjetra ne čujem ostale zvukove pa sam oprezan da ne bih iznenadio kakvog medu kojem ću se prikrasti uz vjetar. I u avanturi treba imati mjeru. S parkirališta iznad Velikog Vaganca sam krenuo u 4:15 h. Sa staze skrećem do predivnog vidikovca Praga, lijepo se razdanilo pa mi dušu pune prizori koji se otvaraju. Kameni oblici Bojinca su čudesni i samo mašta je faktor što se sve može ugledati. Recimo, ja baš izgleda nisam maštovit. Jagin kuk me podsjeća na puža i uopće mi od njega ne zatitra šeretski osmijeh u kutu usana. Iz razgovora s drugim planinarima saznajem da ni planinarke nisu nešto širokih horizonata i da sve vide jednu te istu stvar. Pravu stvar. Ali njima se usne razvuku od uha do uha.
Obnovljene su markacije preko Krilatog kuka na Žlibu. To je isto prelijepa staza, nešto i atraktivnija, ovaj put idem klasično. Na prilazu Kotlu mi s ruksaka pada bočica Cedevite i upada pravo u procijep. Sreća pa sam tako divno vitak i mila bočica sad čeka svoju reinkarnaciju u reciklažnom dvorištu.
Na usponu na Bojin kuk hvatam se za hladnu stijenu. A ona mi grije srce. Na vrhu predivno, ne mogu se nagledati te čarolije.
Spuštam se tzv. Babjim smjerom, koji iako nosi taj pomalo posprdan naziv, traži jednako opreza kao i spust po sajli. Stazom pored Liskovog doca i Katića glavice s koje prekrasni pogledi na Rujno gale dušu eto me i u ravnici rujanske visoravni. Ovdje je živo. I krave nisu nimalo ljubičaste.
Povratak milovačkom stazom do Velikog Vaganca i još malo slatkog uspona do parkirališta.
Srce mi je na mjestu.
